Nakon odlaska iz francuskog Središnjeg masiva i prelaska vruće ravnice Akvitanskog bazena, stižemo u Španjolsku. Današnji cilj je tek petnaestak minuta vožnje od granice, taman da posložimo dojmove i svježi i odmorni krenemo u istraživanje španjolske obale Biskajskog zaljeva.
Dan 5, Rodez (Francuska) - Oiartzun i Donostia-San Sebastián (Španjolska) Dan 6, Oiartzun - Collera i Ribadesella Biskajski zaljev, Kantabrijsko more
Dan 5, Rodez (Francuska) – Oiartzun i Donostia-San Sebastián (Španjolska)
(subota 18.6.2022.)
Zrak je nekako prigušen, mrljav, gust… Neupoznati s ovdašnjim atmosferskim prilikama, mislimo si “to nam je taj Atlantik!”, nagla promjena vremena, vjetar, oluja u dolasku koja nikako ne dolazi… Sunčeve zrake se nekako teško probijaju kroz te čestice, rasipajući bakrenu boju na cestu, na nas, na kuće, zgrade, rijeku… Tek kasnije shvaćamo da se između nas i prvih oblaka proteže gusta mješavina dima i pepela šumskih požara koje je uzrokovao taj ekstreman toplinski val s kojim se cijelo vrijeme borimo.
Oko 18:45 stižemo u Oiartzun, inače ruralno i pitoreskno mjestašce (10.000 stanovnika), ali mi smo smještaj pronašli u urbanoj četvrti Ugaldetxo, okruženoj industrijskim pogonima i autocestom. Naš mali motel Bikain, koji uglavnom koriste vozači kamiona i građevinski radnici, tako se dobro sakrio među radionama i garažama da imamo problem pronaći ga. Muž je već uvjeren da su nas prevarili, da ćemo spavati pod motorima, ali motel se stisnuo na zavoju, taman da ga ne primijetiš kad ga prođeš, a on ti se zavuče u mrtvi kut. Okrećemo se i vraćamo prema točki gdje bi se trebao nalaziti i, gle stvarno, tu je! Iz ovog smjera ne možeš ga promašiti. Prijavljujemo se kod vrlo ljubazne tete koja govori samo španjolski, ostavljamo stvari i spremamo se u grad, u Donostia-San Sebastián.
Još je rano, sunce ovdje malo kasnije zalazi, ali sve je nekako mračno, cijelo vrijeme imam osjećaj da pada neka ružna dugotrajna kiša. Ali ne pada. Kratko smo bili u motelu, a motore je već prekrio tanki bijeli sloj… snijega? Ma kakav snijeg, šta pričaš gluposti?! Pepeo. I tada shvaćamo, pepeo je to, požari su to. Na sigurnoj udaljenosti od aktivnih velikih požara, u tišini brišemo pepeo s motora…
Vozeći se iz Oiartzuna prema San Sebastiánu pratimo rijeku Oiartzun, najprije njezine posljednje meandre, a zatim i umjetni kanal u koji je usmjerena, prije svog ušća u zaljev Pasaia. Kanal je izgrađen na području gradića Errenteria, i dio je stoljetne borbe za suživot prirode i mlinova za proizvodnju papira.
Donostia-San Sebastián smjestio se na ušću rijeke Urumea u Biskajski zaljev. Poznatiji je samo pod nazivom San Sebastián, dok je Donostia baskijski naziv grada, čije značenje je upravo Sveti Sebastijan. Glavne ekonomske aktivnosti ovog grada (188.000 stanovnika) uglavnom su uslužne djelatnosti, s naglaskom na trgovinu i turizam. Već dugo je jedna od vrlo popularnih španjolskih turističkih destinacija. Izvan Španjolske, San Sebastián poznat je i zahvaljujući međunarodnom filmskom festivalu i San Sebastián jazz festivalu. Značajno je sveučilišno središte.
Rijeke koje se ulijevaju u Biskajski zaljev imaju karakteristična ušća, estuarije, na čijim se obalama i zaljevima, zaštićeni od izravnog utjecaja oceana, stišću gradovi: Saint-Jean-de-Luz (Žan-Žak-Luk-Pikard) na estuariju rijeke Nivelle, Hendaye i Hondarribia (riba honda? honda ribarska?) na ušću rijeke Bidasoa, Pasaia i Pasai Donibane na ušću rijeke Oiartzun, San Sebastián na ušću Urumee… Tijekom 20.st. mnoga od tih ušća su regulirana i kanalizirana, čime se otvorio prostor za širenje dotadašnjih malih luka na nekadašnje široko močvarno područje estuarija.
Ulazimo u grad, prolazimo širokim ulicama nad koje se nadvija tipična španjolska urbana arhitektura. Lijepo je. Vjetar s Atlantika i dalje hladi zrak. Parkiramo motore na jednom od bezbrojnih moto-parkirališta uz plažu i nestajemo u prostranstvu široke šetnice.
San Sebastián ima tri plaže – Concha, Ondarreta, i Zurriola – okružene brežuljcima. Mi smo se zaustavili uz prvu, plažu Zurriola. Usprkos neugodnom vjetru, šetnica i plaža nisu prazne – dosta je ovdje ljudi, sjede, šetaju, kartaju, igraju odbojku, surfaju…
Sa zapadne strane plažu čuva Monte Urgull (123 m) sa svojom vojnom utvrdom iz 12.st. Monte Urgull nekada davno bio je otok, ali je akumuliranjem sedimenta na ušću rijeke Urumea stvoren tombolo (primošten) koji je povezao otok s kopnom. Danas se na tom akumuliranom sedimentu nalazi stara gradska jezgra.
Najpopularnija plaža je La Concha, biser i simbol San Sebastiána, usred čijeg zaljeva se uzdiže otok Santa Clara. Santa Clara ima jednu jedinu plažu koja se pojavljuje samo u vrijeme oseke. U zaljevu La Concha smjestile su se i atraktivna gradska vijećnica, palača Miramar sa svojim vrtovima, i Monte Igueldo zabavni park s veličanstvenim pogledom na Concha zaljev. Mi smo se ipak zadržali samo na Zurrioli, nakon čega odlazimo prošetati gradskim ulicama, iako ne starom gradskom jezgrom, ostavštinom bezbrižnog i optimističnog razdoblja Belle Époque, već ulicama u zaleđu naše Zurriole.
Svi su u gradu, svi su vani, na terasama kafića, u parkovima, na ulicama i trgovima. Piju, viču, veseli su. Gradom se širi buka stotina glasova, veseli žamor veselog naroda.
Nakon kratke šetnje odlučujemo vratiti se u naš motelčić. Iako smo danas često odmarali i luftali gaće pa se nismo premorili, ipak je nekako ova večernja vreva malo previše za nas. San Sebastián je zaista jedan bogati kulturni i turistički centar, i čovjek bi ovdje mogao ostati tjednima da istraži i iskusi sve što nudi. Ali mi se oko 21:30 vraćamo u sobu (iako je još dan), večeramo paštetu na tostu i tonemo u san u iščekivanju sutrašnjih ljepota obale Biskajskog zaljeva.
Dan 6, Oiartzun – Collera i Ribadesella
(nedjelja 19.6.2022.)
Budimo se prije 6h, spremamo se, pakiramo… Motelčić ima malu prostorijicu za brzi doručak i veliki aparat za kavu. Biramo neke plastificirane kroasane i dosta dobru kavu i vraćamo se u sobu popiti kavu s pogledom na spakirane motore. Majstori su već svoje kave popili i već su na gradilištu.
Sumrak i pepeo i dalje obavijaju okolinu, zbunjuju me potpuno, i dalje mislim da pada kiša i da će biti težak dan. Ali nije to kiša i dan će biti prekrasan.
Biskajski zaljev, Kantabrijsko more
Krećemo oko 7h, istom rutom kao i sinoć, najprije uz prirodnu, ali i vrlo urbanu luku Pasaia u estuariju rijeke Oiartzun, zatim kroz San Sebastian, uz našu plažu Zurriola i dalje gradskim ulicama, a onda plodnom zelenom dolinom rijeke Oria prema njenom estuariju i luci Orio, gdje ponovno izbijamo na obalu Biskajskog zaljeva.
Oko 8:20 stajemo na odmorištu između turističkih gradića Zarautz i Getaria, da se malo ugrijemo na kantabrijskom suncu. Ova dva gradića povezuje 3,5 km duga priobalna pješačka staza, široka uređena šetnica, s mnoštvom vidikovaca i klupica za odmor. Getaria se smjestila na tombolu koji povezuje brdašce San Antón (nekada davno otok) i kopno.
Biskajski zaljev pripada Atlantskom oceanu i proteže se (ili ih obuhvaća) između zapadne obale Francuske i sjeverne obale Španjolske. Južni dio zaljeva, koji oplakuje španjolsku obalu, naziva se Kantabrijsko more (Mar Cantábrico). Prosječna dubina Biskajskog zaljeva je 1.744 m, a najveća dubina doseže 4.736 m. Danas ćemo pratiti njegovu obalu još oko 300 km, što je otprilike pola dužine ove sjeverne obale Španjolske.
Vozimo dalje obalom, neobično zelenom i pošumljenom, uz nemirno plavo more. Cesta je idealna za vožnju, promet još rijedak u ovo nedjeljno jutro, najviše srećemo bicikliste i trkače. U gradiću Zumaia točimo gorivo i nastavljamo svoju laganu, čarobnu vožnju prekrasnom obalom. Da, neobično je, zeleno je, brdovito je i šumovito. Prolazimo kroz te tipične gradiće na estuarijima, nisu to morski gradići, to su gradići izrasli na obalama rijeke, a okoliš je riječni, često močvarni. Čim se malo odmaknemo od mora vrlo lako zaboravimo da zapravo vozimo obalom Biskajskog zaljeva. Čim se malo odmaknemo od mora odjednom vozimo blagim obroncima niskih planina, s ponekim pašnjacima, ponegdje kroz šumarke, a ponegdje guste šume…
Jedan od atraktivnih gradića kroz koje prolazimo je Deba (često i Deva), u estuariju rijeke Deba. Nakon prolaska kroz grad prelazimo na lijevu obalu rijeke, gdje nam se otvara neometani pogled na desnu obalu, na kojoj se smjestio grad. Malen je to gradić (5.500 stanovnika), ali koncentriran na uskom prostoru uz rijeku, gdje su se uredno smjestile stambene zgrade, niti premalene, niti prevelike, taman savršeno uklopljene na prve obronke niskih planina (800 – 900 m visine) kroz koje se rijeka probija. Deba ima i veliku pješčanu plažu na morskoj obali, u malenom Deba zaljevu Kantabrijskog mora.
Još jedan takav grad kroz koji prolazimo je Ondarroa. Malo je veći (8.400 stanovnika), ovako s ceste još malo atraktivniji, sa svojim šetnicama, plažama, zaštićen od izravnog utjecaja Atlantika u estuariju rijeke Artibai. Ni ne silazeći s motora pred nama se pojavljuju glavne atrakcije Ondarroe. Crkva Santa María, smještena na velikim arkadama pod kojima su do početka 20.st. (prije regulacije riječnog toka izgradnjom kanala) bila privezišta za brodove, odmah privlači pažnju slučajnih prolaznika poput nas svojim neobičnim položajem iznad okolnih zgrada (izgrađenih nakon izgradnje kanala). Čardak ni na nebu ni na zemlji. Druga atrakcija, most Itsas Aurre, most je kojim prelazimo Artibai. Na kraju grada smjestila se luka Ondarroa, najznačajnija ribarska luka Kantabrijske obale.
Cesta dalje prati obalu, ali uglavnom 100 m iznad mora, što ovdje znači da se more slabo vidi. Prolazimo kroz šumu, zavojitom cestom koja se pomalo sužava. Ovdje vožnja zahtjeva veću koncentraciju, ali to i nije neki problem kad se i ne pružaju neki pogledi dalje od ceste, tek tu i tamo na tamne gole i slojevite stijene.
Uskoro se udaljavamo od obale, na koju ćemo se vratiti tek kada prođemo Bilbao. Iako nismo daleko od mora, niti visoko (200 – 300 m), pred nama i oko nas se izmjenjuju šume i pašnjaci, cesta je dosta uska i neoznačena, a prije spusta u kanjon rijeke Lea stoji znak za nagib od 26%. Mislimo da je to najveći nagib koji smo do sada savladali. Malo je problematično jer se spuštamo, a svi dobro znamo da ja ne volim spuštanje niz velike nagibe, ali dobro je. Iako cendram da ću pasti, ne padam i uskoro ponovno uživam vozeći gustom zelenom obalom rijeke Lea.
S druge strane rijeke ponovno se uspinjemo i prolazimo novim visoravnima i šumarcima, ali ovdje je cesta odlična. Široka, označena, sigurna, zavojita. Iako je krajolik lijep i imamo što razgledavati, sada ipak maksimalno uživamo na ovoj dionici stvorenoj za dobru i sigurnu vožnju.
Ulazimo u rezervat biosfere Urdaibai, jedno od dva najznačajnija močvarna područja Iberijskog (Pirenejskog) poluotoka (drugi je Park prirode Santoña, kroz koji ćemo danas isto proći). Rezervat obuhvaća riječni bazen i široki estuarij rijeke Oka i proteže se na 220 km². Urdubai znači “rijeka veprova” i odražava njihovu brojnost na ovom području. S druge strane, jedno je od rijetkih preostalih staništa europske vidrice na Iberijskom poluotoku. Kao i svako močvarno područje, Urdaibai je značajan za brojne vrste ptica, kako one koje se ovdje gnijezde, tako i one koje ovdje zimuju ili samo zastaju na putu u južnije krajeve. Važno je i mrijestilište.
Na području rezervata živi oko 45.000 stanovnika, većina (80%) ih je koncentrirana u gradovima Guernica i Bermeo. Oko 14% populacije zaposleno je u primarnom sektoru, što podrazumijeva prvenstveno uzgoj stoke, šumarstvo i ribarstvo.
Prolazimo Guernicu i u gradiću Muxica, taman na raskršću na kojem skrećemo s ovog pravca prema unutrašnjosti, nalazi se Restaurante Pollería Etxeko, s velikim znakom dobrodošlice za motoriste. Deset je sati, a mi smo taman gladni i željni kave.
Naručujemo dos cortados (dvije kave s mlijekom) i 4 mala bocadillosa, tipične španjolske sendviče, dva s pohanom piletinom i dva s preprženom slaninom. Pričamo španjolski k’o veliki, sve smo se sporazumjeli s tetom. Iako ovdje govore baskijski 🙂 Od našeg jučerašnjeg ulaska u Španjolsku nalazimo se u autonomnoj zajednici Baskija. Baskija je dvojezična, ovdje je uz španjolski jezik službeni i baskijski (euskara) koji, za razliku od ostalih iberskih jezika, ne potječe iz latinskog, i jedan je od najstarijih jezika u Europi.
Nakon fine kave i finih bocadillosa nastavljamo prema Bilbau, i dalje dobrom širokom cestom koja vijuga preko brda i privlači brojne motoriste. Osim jedne male dionice gdje nas je google navigacija poslala na neku usku strmu prečicu. Ali dobro, i to treba vidjeti. Pred Bilbaom uključujemo se na brzu cestu i neko vrijeme prolazimo kroz tipični veliki grad (po veličini deseti španjolski grad, šire područje grada ima oko milijun stanovnika). Prolazimo Bilbao u užem smislu i ulazimo u Barakaldo, nekadašnju industrijsku zonu i lučko područje, danas revitalizirano kao stambena i ekonomska četvrt. Još neko vrijeme pratimo tipičnu infrastrukturu velikog grada, prolazeći kroz niz naselja, s povremenim pogledima na okolne male planine, zatim uz rafineriju Petronor i prilazimo gradiću Ontón. Taman ovdje negdje napuštamo španjolsku regiju Baskija i ulazimo u Kantabriju. Nakon Ontóna ponovno se priljubljujemo uz Kantabrijsko more.
Kantabrija je regija koju obilježava planinski reljef i blizina mora. Jedna je od najmanjih španjolskih regija, ali na njenom teritoriju nalazi se dio nacionalnog parka Picos de Europa (proteže se kroz tri regije), i šest parkova prirode (među kojima je i već spomenuti močvarni Santoñ). Danas ćemo presjeći Kantabriju prateći obalu mora, ali za dva dana ćemo se opet ovdje vratiti, vrludajući čudesnim krajolikom Picos de Europa.
Ugledavši ponovno obalu Biskajskog zaljeva, stajemo na prvom odmorištu. Gledati, slikati, snimati. Ovdje primjećujemo mnogo hodočasnika na Putu Svetog Jakova (Camino de Santiago). Iako se ova ruta, Camino del Norte (također Ruta de la Costa), proteže još od San Sebastiána iz kojeg smo jutros krenuli, tek ovdje ih susrećemo. Ostatak dana primjećivat ćemo svako odmorište i putokaz na trasi namijenjeno upravo hodočasnicima, povremeno ćemo ih obilaziti na cesti, a češće njihov put ipak vodi nekim pješacima ugodnijim stazama.
Vozimo dalje prekrasnom dionicom, savršenom cestom iznad strmih litica. I stajemo svako malo, gdje god nam nešto privuče pažnju.
Playa de Arenillas i Playa de Oriñón dvije su popularne plaže uz gradić Oriñón, u estuariju rijeke Agüera. Da, sad već zvuči da je svaki taj gradić isti, svaki u svom istoimenom estuariju često istoimene rijeke, ali nije, svaki je različit. Ovdje je obala znatno strmija nego na onoj prvoj dionici od San Sebastiána, ovdje su estuariji širi, prostraniji, a turizam izraženiji. I ovdje je krajolik manje šumovit, izloženiji utjecaju mora, s niskom vegetacijom i ponekim golim planinama. Ovdje je ta obala monumentalnija, atraktivnija, ali tamo su gradovi manji, šarmantniji.
Sljedeće turističko središte kroz koje prolazimo je Laredo, jedno od najznačajnijih na kantabrijskoj obali. Smješten je u zaljevu Santoña, uz estuarij rijeke Asón. Sporo se provlačimo kroz uske uličice i brojne turiste. Ovdje ulazimo u park prirode de las Marismas de Santoña, Victoria y Joyel – već spomenuto važno močvarno područje. Laredo i Santoña smjestili su se na suprotnim obalama estuarija rijeke Asón. Iako je značaj ovog parka prirode veći od Urdaibai rezervata, turistička i prometna razvijenost ovog kraja (ovdje prolazi i autocesta) nekako otimaju od prirode pa mi širokom, ravnom, brzom cestom jednostavno odlazimo dalje. Rijeku prelazimo zanimljivim mostom Treto, a onda se ponovno udaljavamo od mora. Naša cesta uglavnom prati koridor autoceste i nema ovdje nekih ljepota za vidjeti.
Uskoro prilazimo Santanaderu, vrlo značajnoj kantabrijskoj luci i glavnom gradu autonomne zajednice Kantabrija. Na ovom putovanju često susrećemo britanske motoriste i razmišljamo kojim kopnenim putevima dolaze, a jedan od njih će nam sutra ili prekosutra objasniti da oni ovdje stižu trajektima. Redovne linije prometuju između engleskih Plymoutha i Portsmoutha i španjolskih Santanadera i Bilbaa. Put traje otprilike 20 sati, a trajekte često prate kitovi i delfini koji upotpunjuju doživljaj ovakvog putovanja. Hm, nije to za nas baš najkraći put u Veliku Britaniju, ali ideja je posijana i maleni moto-kotačići u našim glavama već promišljaju i planiraju…
Santanader i sve te veće kantabrijske luke vrlo su značajne i ribarske, i transportne, i tranzitne luke. Transport nafte iz Afrike i Srednjeg istoka u Europu odvija se baš ovim putem, zbog čega postoji velika opasnost od havarije. Povijesno, nakon otkrića Amerike, ove su luke imale snažnu ulogu u pohodima španjolske monarhije. Velika brodogradilišta, proizvodnja najvećih brodova, pomorci… općenito pomorstvo odjednom se preselilo iz Mediterana na Atlantik. Uslijedilo je zlatno doba pomorstva za ovu obalu – povezivanje s velikim europskim trgovištima, razvoj luka, transporta, bujanje ekonomije, izvoz željezne rude, ugljena i vune. O svemu tome možete detaljno saznati u Kantabrijskom pomorskom muzeju u Santanaderu. Nismo ga posjetili, nismo uopće ulazili u Santanader, nije nam bio u planu. Ah, moramo se vratiti… 🙂
Oko 14:30 točimo gorivo u Santillana del Mar i polako se, danas treći put, vraćamo na obalu Biskajskog zaljeva. Još se neko vrijeme vozimo izrazito zelenim brežuljcima, a onda polako prilazimo moru. Ponovno zastajemo gdje god nam se svidi, da upijemo još malo oceana.
Ulazimo u još jedan park prirode, Oyambre, koji na malom prostoru obuhvaća nekoliko različitih ekosustava: litice visine između 10 i 50 metara, plaže otvorene prema moru (Merón, Oyambre…), ‘unutarnje’ plaže u estuarijima (San Vincente, La Rabia…), zatim sami estuariji (cesta lijepo prati estuarij La Rabia), močvare s velikom biološkom raznolikošću, te niz pješčanih dina. Flora i fauna značajno se razlikuju među spomenutim ekosustavima, tako na primjer s jedne strane obitavaju ptice grabljivice koje se gnijezde na liticama, a s druge strane brojne vrste ptica selica u močvarama.
Vozimo dalje prema istoku, a u daljini se već naziru vrhovi nacionalnog parka Picos de Europa, odnosno Kantabrijsko gorje (Cordillera Cantábrica), tamo ćemo vrludati sljedeća dva dana. Prelazimo rijeke Nansa i Deva te tako izlazimo iz Kantabrije i ulazimo u novu španjolsku regiju – Asturia. Spuštamo se do još jedne plaže koja nas je dozvala da se navirimo.
Nastavljamo prema današnjem cilju, i sada nam svu pažnju odvlače planine. Vozimo uz Sierra del Cuera (najviši vrh Pico Turbina, 1.315 m), oko 40 km dug planinski lanac koji se proteže paralelno s obalom, između obale i Picos de Europa. Asturijska obala Kantabrijskog mora naziva se Costa Verde (‘zelena obala’). Nešto je posebno privlačno na obroncima Sierre del Cuere, neobično su blagi i pitomi za vapnenačku planinu, nježno zeleni, mekani, čupavi… Muž mi se smije jer želim odnijeti planinu kuć’…
Približavamo se Ribadaselli, ovdje se Kantabrijsko gorje sasvim približava Kantabrijskom moru pa se i mi polako utapamo u tom planinskom krajobrazu, ali još uvijek pratimo obalu i posljednje pješčane plaže prije našeg konačnog udaljavanja od Biskajskog zaljeva.
Oko 17h stižemo u hotel La Chopera (‘topola’) u Colleri. Collera je selo u zaleđu Ribadaselle, sa 745 stanovnika (351 kućanstvo). U hotelu nas je dočekao stariji gospodin koji ne zna engleski pa nas moli da sačekamo, uzima mobitel i zove sina. Nakon 5-6 minuta prilazom odjekuju trčeći koraci, i uspuhani mladi gazda utrčava na recepciju, ispričava se i prijavljuje nas. Dobro govori engleski pa nam objašnjava sve što trebamo znati (ovdje imamo uključen i doručak), i na karti Ribadaselle nam ocrtava parkiralište za motore. Kaže da tu stanemo, u gradu je gužva i nema nigdje mjesta za stati, ali ovdje vi smijete proći i ovdje možete stati. Hvala hvala, vidimo se!
La Chopera je mali obiteljski hotel čije draži ćemo tek kasnije upoznati, ali najprije odlazimo u Ribadasellu, razgledati gradić. Udaljena je tek nekoliko kilometara od Collere pa smo već oko 18 sati parkirani u luci i šećemo gradom. Ne, u gradu nije gužva. Možda je rano, u tim južnim zemljama ljudi izlaze tek kasnije na večer, ali slobodnih mjesta za parkiranje ima svakih par metara, a nema ni gužve.
Ribadesella (5.700 stanovnika) smjestila se u estuariju rijeke Sella (kao i svaka prava biskajska luka), s obje strane rijeke. Danas je glavni izvor ekonomije Ribadaselle turizam, ali još uvijek je značajan i udio primarnih djelatnosti – u luci ribarstvo, a u okolnim selima uzgoj goveda i poljoprivreda. Od Ribadassele do 72 km udaljenog Gijóna vodi priobalna cesta koja povezuje različite turističke i industrijske ceste – Ruta de las villas marineras.
Neke ulice i zgrade su uredne, zrihtane, ali ima dosta derutnih zgrada i ulica pa Ribadesella mjestimično izgleda ofucano. Neobičan je to spoj, jer te su te različitosti često prisutne u istoj ulici, a ulice su duge tek 100 do 300 metara.
Gladni smo, a ovdje nas niti jedan restorančić nije privukao, vjerojatno zato što još večer ni nije počela, nema ljudi i malo toga radi, pa odlučujemo vratiti se u naš hotel i tamo večerati. Sjedamo na motore i još malo razgledavamo ruralno zaleđe Ribadaselle, iza kojeg se uzdižu strme planine.
U 19:05 sjedimo u hotelskom restoranu, čekamo 20h da se otvori kuhinja i pijemo španjolske pive. Uz mladog gazdu koji nam je objasnio gdje u gradu da parkiramo, sada je tu i njegov brat s djecom. Cijela obitelj brine za goste, a trenutno smo u restoranu samo nas dvoje. Pale nam muziku da nam bude ugodniji ambijent i donose pive i čips.
Za večeru biramo lokalne asturijske specijalitete – sopa de pescados (juha s plodovima mora) i cachopo ternera (dva velika teleća filea, sa sirom i šunkom u sredini). Juha je bila posebno fina, a mi posebno gladni, i mladi gazda kad je odnosio tanjure u kojima su ostale samo ljušture školjki i rakova nije mogao sakriti čuđenje da smo sve posisali. Cachopo je bio dosta mastan za naš ukus, ali ne meso, teletina je bila odlična, nego poh previše natopljen uljem. Sve skupa prije i poslije večere popili smo 8 (malih) Estrella i standardno oko 22h spremni smo za spavanje. A sunce je tek zašlo (sunce ovdje izlazi u 7h i zalazi u 22h), Ribadesella je vjerojatno tek sada živnula.
Sutra ne moramo rano ustati, doručak je tek od 8h, a nas čeka divno Kantabrijsko gorje i astroštrumpfni Picos de Europa.